Hepatoblastom predstavlja najčešći tumor jetre koji se nalazi kod dece, ali je sveukupno prilično redak. Hepatoblastom je tumor koji potiče od nerazvijenih, primordijalnih ćelija jetre. Ovi tumori su najčešće solitarni i više se nalaze u levom režnju jetre, iz nepoznatog razloga. U pitanju je tumor sa potencijalom za metastaziranjem i najčešće se širi u pluća, ali može da se širi i u moždano tkivo. Dakle, hepatoblastomi su maligni tumori jetre kod dece.
Nije u potpunosti jasno zašto dolazi do pojave hepatoblastoma, ali se češće nalaze kod određenih sindroma poput Bekvit-Viedmanovog sindroma. Takođe, pacijenti koji imaju familijarnu adenomatoznu polipozu češće boluju i od hepatoblastoma. Pacijenti koji imaju Vilmsov tumor, Mekelov divertikulum, deca koja su bolovala ili boluju od fetalnog alkoholnog sindroma ili neurofibromatoze tip I u nešto su većem riziku da razviju hepatoblastom. Izloženost virusnoj infekciji hepatitisa B i C je veoma važan faktor u nastanku ovog tumora.
Statistički podaci pokazuju da hepatoblastom predstavlja oko 80% tumora jetre kod dece i gotovo dve trećine primarno malignih tumora ove populacije. Otprilike, javljaju se kod dva deteta od milion. Deca bele puti su češće pogođena ovim tumorom nego ostale rase, a dečaci su pogođeni oko dva puta češće nego devojčice. Najčešće su pogođena deca mlađa od tri godine, ali se može dijagnostikovati i kod odraslih osoba, mada znatno ređe.
Najveći broj slučajeva je u breme postavljanja dijagnoze bez ikakvih simptoma i znakova.
Kod svakog petog pacijenta, u vreme postavljanja dijagnoze postoje metastaze, što znači da je ovo podmukla bolest. Od simptoma i znakova je moguća pojava gubitka apetita i telesne mase, malaksalost i slabost, žuta prebojenost kože i sluznica, a moguća je pojava i simptoma akutnog abdomena (bolovi u trbuhu, mučnina, povraćanje, povišena telesna temperatura, groznica) ukoliko dođe do rupture tumora. Najčešće se dijagnostikuje abodminalna masa, moguća je pojava preranog puberteta a često su udružene anomalije poput otvorenog duktus arteriozusa, tetralogije Fallot, bilijarne atrezije, rascepa usne i nepca, nerazvijenosti ušnih školjki, Prader-Willy sindroma i Mekelovog divertikuluma.
Anamneza sa kliničkom slikom i objektivnim pregledom je dovoljna da se postavi sumnja na postojanje tumorske promene.Rutinski se radi ultrazvučni pregled trbuha, skener (kompjuterizovana tomografija) i nuklearna magnetna rezonanca.Scintigrafija kostiju i pozitronska emisiona tomografija se vrše ukoliko se sumnja na postojanje metastaza. Rutinski se radi pregled krvi sa biohemijom i enzimima jetre i određivanje nivoa alfa feto proteina.
U lečenju hepatoblastoma se kombinuje hirurško lečenje sa hemioterapijskim agensima (vinkristin, ciklofosfamid, doksoribucin). Pojedini autori naglašavaju da ima koristi davanje hemoterapije i pre operativnog lečanja, a sa njom se počinje otprilike dve nedelje nakon operacije. Terapija zračenjem, takođe, ima svoje mesto ulečenju ovih tumora.Prognoza lečenja zavisi od stadijuma u kom je otkrivena bolest i od mogućnosti operativnog lečenja.